Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Fear of Flying

Fear of Flying

12.10.2007., petak

Asante Tanzania

Nakon četveromjesečnog projekta u Tanzaniji i jednotjednog brzinskog posjeta svima u Zagrebu, evo me u Newcastlu. Sjedim na sofi u kući svog dragog i konačno sam se, zbog simpatičnog komentara koji je netko ostavio na zadnjem postu, odlučila nastaviti pisati blog. Ali prije nego što počnem milijun i jednu šalu na račun vremena, ljudi i kulture u sjevernoj Engleskoj, moram napisati i jedan hommage post Tanzaniji da, ako se ikad odlučite otići na safari ili na Zanzibar, znate kud trebate ići i što je najzanimljivije.
Kad mi je agencija ponudila projekt u Tanzaniji, trebalo mi je manje od sat vremena da odlučim želim li ići. Nekako sam intuitivno osjetila da će to biti one hell of a project. I stvarno je i bio. Četiri mjeseca teškog rada, lude zajebancije, spontanih putovanja, fenomenalnih ljudi. Četiri mjeseca življenja for here and now, bez i jednog trenutka razmišljanja o prošlosti ili o budućnosti. How often do you get that in life? Otišla sam tamo bez ikakvih očekivanja, well s očekivanjem da će projekt upaliti i da ću zaraditi dovoljno love da mogu doći u Englesku i neko vrijeme živjeti comfortably sa svojim dragim. Dobila sam milijun i jedno prekrasno iskustvo koje ću pamtiti do kraja života. Shvatila sam, as corny as this will sound, da se najbolje stvari događaju kad imam najmanje, ili nikakva, očekivanja. Jedini problem je to da je to gotovo nemoguće ostvariti, ne očekivati nešto od nekoga ili od situacije ili od sebe…

Anyway, in order of appearance:

Dar es Salaam:
Image Hosted by ImageShack.us


Najveća luka i ekonomsko središte Tanzanije (contrary to common misconception, nije glavni grad). Ludo ludo mjesto, danju vas grije 35 stupnjeva, vlaži ne znam koliko kojih jedinica vlage (jer se nalazi na Indijskom Oceanu), noću vas hladi ugodan oceanski povjetarac. Baš kao i u Adis Abebi, i u Daru je vrlo velika koncentracija ambasada, konzulata, predstavništava velikih stranih tvrtki i na tisuće nevladinih organizacija. Velike sjajne bijele ambasade okružene hektarima vrtova i visokim zidovima koje čuvaju čuvari privatnih security tvrtki miješaju se sa slumovima izgrađenim od lima i kartona među kojima se prljava gola afrička djeca igraju i kupaju u još prljavijim potocima, a žene pišaju stojeći, sa zadignutim suknjama. Ako zađete u sami centar Dara, vidjet ćete Masaie kako u svojoj tradicionalnoj odjeći i s pastirskim štapom u ruci pokušavaju preći glavnu cestu s četiri traka i prestrašeno zure u velike sjajne Toyota SUVe u kojima bijelci diplomati, poslovni ljudi, NGO staff nervozno frkte jer je promet u centru Dara katastrofalno zagušen i oni vjerojatno kasne na neki American-sponsored forum o očuvanju i zaštiti baš tih Masai plemena čije članove skoro pogaze barem jednom dnevno.

Takav mix ljudi u Daru, i činjenica da Tanzanija već godinama nije bila u ratu niskim, niti sa samom sobom, ostavlja neki dojam zajedništva i rasne i vjerske tolerancije (barem prividno naravno, svi znamo da to zapravo ne postoji nigdje u svijetu) pa su svi otvoreni jedni prema drugima. Dar također ima neku vibru koju je vrlo teško opisati, a koju možete osjetiti već kad prvi put odete van – neku vrstu 'let's have a good time and not worry about tomorrow' vrstu seksualne nonšarlancije. Izlazak izgleda recimo ovako: Svake treće subote u mjesecu održava se party koji se zove Trinity party, svaki put na jednoj od tri lokacije, pored bazena hotela Meditteraneo, u otvorenom dvorištu of Little Theatre, ili baru Trinity. DJ je neki tip iz Nizozemske koji uvijek pušta manje-više slične prepoznatljive dance pjesmice. Dovezete se na parkiralište jednog od ova tri mjesta koja uvijek čuvaju Masai (ni danas mi nije jasno jel ih netko plaća ili jadni sami biraju tu nezahvalnu profesiju), ušetate se u otvoreni prostor u kojem se party održava i u kojem se već nalazi barem 100 injak ljudi svih rasa i nacionalnosti. Generalni je konsenzus da se puno pije i da nitko nema predrasuda prema nikome. Ako ste žensko, to znači da će vam prći barem 10 tipova i tražiti broj telefona, ples, izlazak – you name it! Svi obično stoje u malim grupicama koje se brzo raspadaju i stvaraju – najčešće kombinacije su: neka lijepa Indijka (jer je populacija Indijaca u Daru velika), neki lokalni 50 Cent-wannabe, neki plavi brit-pop looking dečko, vjerojatno dijete nekog Britanskog diplomata, te neka ljepuškasta američka plavušica koja spašava gladnu djecu Afrike i koju čujete kako govori:
„We went to this cuuutest little viiillage todaaay, and Oh my God, these peeeeople were so pooor, you know what I meeeean, they had nothing, no-thing! But they were haaaaapy.“
Dva sata kasnije vidite ju kako gladnu djecu Afrike spašava u nekom kutu žvaleći se malo s 50 Centom, malo sa svakim tko hoće. Uvijek se pitam gdje i kako takve djevojke završe na kraju večeri.
Anyway, nemojte sad misliti da je Dar Sodoma i Gomora i da mi se sviđa zbog svoje raskalašenosti. Zanimljiv je to u grad u kojem ćete piti najgore vino na svijetu i jesti najbolje, naj-bo-lje škampe na svijetu i uvijek se nezaboravno provesti.

Nakon nekoliko dana u Dar es Salaamu, obavezno morate krenuti na sjever, u Arushu, Ngorongoro krater i Serengeti. Preporučam još i Mwanzu na jezeru Viktorija u kojoj nisam bila, ali za koju sam čula da je jednako spektakularna i vrijedna posjeta. Arusha je jedan od većih gradova u Tanzaniji i trenutno je sjedište Istočnoafričke Zajednice (nešto kao EZ). Nacionalni park Arusha je navodno abundant in wildlife, ali ako želite biti zaista očarani morate posjetiti Nogorongoro krater – prirodni rezervat svih primjeraka divljih životinja, te daleko najpoznatiji Nacionalni park Serengeti (poznat po spektakularnim sezonskim migracijama tisuća i tisuća životinja).




Nekoliko crtica koje nećete naći u vodičima:
• razlika u temperaturi između Dar es Salaama i sjevera zemlje je oko 15 stupnjeva, ako idete na safari u Tanzaniju – ponesite debelu vestu.
• Piškiti obavezno pije sjedanja u jeep i obilaska parkova. Needless to say da u parkovima ne postoji nikakav oblik toaleta, a pored osim toga, izlazak iz auta u parku je najstrože zabranjen, mogla bi se neka nervozna slonica ili lavica kojoj nije bila dovoljna zebra za ručak zaletjeti do vašeg auta.
• Smještaj u parkovima se sastoji od rest houses ili odmorišta, nešto kao sobe u našem studenskom domu na Savi za $30 na noć (bez restorana ili pristupa hrani) ili luksuznih safari hotela koji se prekrasno uklapaju u prirodu, služe prvoklasnu hranu i sve to naplaćuju $460 na noć. Između ne postoji.
• Za $20 po osobi možete ići na „walking safari“, gdje šetate kroz jedan dio nacionalnog parka dok se jedan Indana Jones-looking tip s velikom puškom kreće ispred vas pokretima komandosa (on vam je kao zaštita od lavova i nosoroga).
• I meni najdraže - kad je ujutro probudite i razgrnete zavjese, dočekat će vas veliki broj manjih životinja zalijepljenih za vaš prozor (neke životinjice slične rakunima i manje vrste majmuna) i nekoliko velikih ne više od 50 metara udaljenih od vaše sobe (zebre, antilope itd.).

Nezaobilazan i nezaboravan je naravno i Zanzibar. Zanzibar je udaljen samo 15 minuta leta od Dar es Salaama. Mislim da su mi ti kratki letovi pomogli da donekle stavim pod kontrolu strah od letenja, naime više ne uzimam sedative prije letenja! Na Zanzibar lete gotovo sve avio-kompanije u Tanzaniji, ali preporučam Air Tanzaniju ili Precision Air jer su povoljni i jako često lete. Što se tiče Zanzibara, ako želite spektakularne zalaske sunca, prekrasne plaže i lude Full-Moon parties, onda je najbolje otići na sjeverno-zapadni dio Zanzibara, u Kendwu. Ako želite romantic getways, šetnje po napuštenim plažama ured noći sa svojim dragim, doručak na plaži u 5.30 da možete gledati izlazak sunca, izvrsnu hranu i prije svega mir i tišinu, onda preporučam Matemwe na Istočnoj obali…
Kendwa:
Image Hosted by ImageShack.us
TAG this image
Image Hosted by ImageShack.us
TAG this image
Matemwe:
Image Hosted by ImageShack.us


I ovdje ću stati, jer me opet počinje pucati Tanzania blues..

- 14:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #

27.08.2007., ponedjeljak

Home Away From Home

Ne samo da već tjednima nisam napisala novi post… nisam napisala niti jedan email prijateljima i roditeljima u Hrvatskoj sigurno više od mjesec dana. Teško mi je objasniti zašto, ali evo pokušat ću: Svaki se dan ili tjedan događaju neke nove stvari. U početku sam razmišljala along the lines of „jedva čekam da napišem post o ovome“ ili jedva čekam da ispričam curama, sestrama, itd. itd. Onda se dogode neke nove stvari, naiđu neki novi ljudi, prođe momentum onoga što sam htjela podijeliti s ljudima back home i tako dan za danom, tjedan za tjednom ja odgađam pisanje i telefonske pozive. To je jedan razlog. Drugi razlog je taj da mi je vrlo teško živjeti i ovdje i u Hrvatskoj istovremeno, so to speak. Ako razmišljam o vikendima u kući mojih roditelja, izlascima i večerama s curama, šetnji Zagrebom ljeti, itd itd., te koliko mi nedostaju svi ti ljudi, onda mi mjesto u kojem radim projekt ide na živce i sve neprestano uspoređujem. Ako sve to stavim on hold na neko vrijeme, onda mi je lakše uživjeti se u sve što ovdje radim. Treći razlog je taj da mi je ovo najdraži projekt od svih do sad. Naporno je i hectic, ali po prvi sam put na projektu stekla prijatelje, koji me jako podsjećaju na prijatelje u Hrvatskoj po tome što mi je ugodno u njihovom društvu and I can be myself. Provodimo puno vremena zajedno, Dar es Salaam je lud zabavan grad u kojem imamo svoja omiljena mjesta za izlaske i ljude s kojima se volimo družiti, pa mi nikad nije dosadno i nikad nisam usamljena.

Zato sam u ovom postu umjesto o posjetu Ngorongoro krateru i Sernegetiju s dečkom i timom, što bi pretpostavljam više zanimalo veći broj čitatelja, odlučila pisati o ljudima s kojima živim u Tanzaniji i koji privremeno zamjenjuju moju obitelj i najbolje prijatelje. So, confession of a guilty mind… sretan

Felipe – moj kolega i novinar, zgodni American-born Čileanac koji trenutno živi u Italiji.
Image Hosted by ImageShack.us



Felipe je jedini sin u šesteročlanoj obitelji - ima 3 sestre, majku čvrste ruke i oca biznismena koji većinu vremena putuje po svijetu. Kad to povežete s njegovim latinskim korijenima dobijete jednog emocionalno razmaženog, ego-osjetljivog dečkića koji je jako trudi biti macho i tough, zato što su ga njegove sestre sigurno maltretirale dok je bio mali. Nije zapravo ni loše kakav je ispao, većina muškaraca u takvim uvjetima postanu extremely gay! Felipe ima 23 godine i misli da je prokužio svijet. Pogotovo misli da je prokužio muškarce i žene i njihove uloge. Meni je to, feministici trećeg vala, bilo jako irritating dok nisam skužila da je deep down inside zapravo dobrica koji je vjerojatno proveo previše vremena igrajući se sa sestrinim lutkama i slušajući njihove pubertetske probleme, i da je njegov pseudo-macho pristup samo izraz revolta. Felipe puši travu svaku večer, i nakon drugog-trećeg dima počne izlagati svoja pravila o ponašanju muškaraca i žena, te o tome kako živjeti život sa stilom i biti cool in general. Ja obično počnem umirati od smijeha već nakon treće rečenice… Jednom sam ga pitala zar ne smatra sva ta pravila po kojima pokušava živjeti ograničavajućim. Njegov odgovor je bio: „I wouldn't call them rules… I would call them… suggestions for life“. Book title quality statement! Evo vam nekoliko suggestions for life:
• only drink cappuccino in the mornings and espresso in the afternoons
• a man should never spend more than one day a week in the kitchen (and when he does it should be to cook a specialty meal)
• a woman should always be clean… (a ja pitam: And men as well, no?, a on me pogleda, odmahne glavom i kaže Errr whatever, yeah)
• a man should not go down on a woman (in Chile it's frowned upon), a woman should be down on her knees.
• Women give blow jobs because it makes them happy to know they are satisfying their man – men can live without that particular feeling of happiness

S druge strane, Felipe se stalno licka i pere, stalno zove svoju curu u Rim, stalno priča o njoj, kuha nekoliko večeri u tjednu za sve nas i sladak je ko psić kad ga se pohvali i kad mu se da pažnja. Get it? He's harmless… wink

Simon: Novinar konkurentskog tima. Kanađanin s britanskim korijenima.
Image Hosted by ImageShack.us


Stable, down-to-earth and on top of things. Simon često spominje svoje roditelje i sestru, hockey practice, surfanje, rođake i ljeta up in the cottage on the lake na neki picture-perfect way. Dolazi iz bogate obitelji koja ga je naučila dobrim sjeverno-američkim vrijednostima, pa se oblači skromno, voli prirodu i dobro društvo i voli hodati svugdje bos (što meni osobno ide na živce jer nam vječito navlači zemlju i smeće u kuću). Studirao je Fine Arts… i strastveno voli hokej. Pun je takvih oprečnosti. Vidim ga kako u nekim Ranger trapericama, s raskopčanom flanel košuljom sjedi na svom front porch u kolibi na jezeru Ontario okruženoj gustim zimzelenim raslinjem i ispija pivo nakon što je upravo zakucao neki labavi čavao natrag u neku dasku. Ima čvrstu volju i karakter i good work ethics, ali kad povuče nekoliko dimova Felipeovog jointa, lice mu se pretvori u lice 13-godišnjaka i počne se kikotati kao tinejdžer. To mi se sviđa kod naših dečki ovdje, nekako su neiskvareni i svako malo iz njih proviruju dječačići.

Asia: Punim imenom Joanna. Poljakinja i trainee konkurentskog tima.
Image Hosted by ImageShack.us



Jedna od najljepših djevojaka koje sam ikad upoznala, ali onako istočnoeuropski samozatajna, nesigurna i nesvjesna činjenice da svi bleje u nju gdjegod se pojavimo. Podsjeća me malo na moju najmlađu sestru, jednako je osjetljiva, plaha i slatka. I Asia ima dečka, nekog computer eksperta u Madridu, koji ju vjerno čeka dok ona putuje po svijetu.

Ruby: Filipino – kanađanka, direktorica konkurentskog tima.
Image Hosted by ImageShack.us


Dobra cura, ali naporna za popizdit. Jedna od onih cura koja počne pričati i nakon nekoliko sekundi više ne slušate što govori, jer priča samo dosadne gluposti koje nikog ne zanimaju, već čujete samo neki iritantni glas that drills a whole inside your head. Njezin tim ju ne voli i ne vole raditi s njom. Ona se jadna uvijek trudi nekako uklopiti. Nedavno se počela viđati s jednim od lokalnih biznismena (God only knows zašto on trpi njezino neprestano blebetanje) pa se više ne moramo jako truditi izbjegavati ju.

Ima tu još par ljudi koji su regulars, ali ovi su mi najbliži. A sad idem pisati mail svojim curama…
- 13:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #

15.06.2007., petak

Vikend na Zanzibaru... Hakuna Matata


Part I


Već danima pokušavam uhvatiti sat vremena da napišem novi post, but alas, no luck. Ne stignem pisati osobne mejlove, čitati omiljene blogere i nemam pojma što se događa u Hrvatskoj. Ovdje mi se događa milijun stvari skoro svaki dan i nemam ih kad prožvakati… Evo nekoliko crtica:
U Tanzaniji je protekla dva tjedna boravila političko-ekonomska delegacija iz Kine, a budući da mi predstavljamo Business Week China morali smo trčkarati okolo i upoznavati se s Li Peima, Tai Peima i Pei Taima. Bilo je zanimljivo, zapravo sam po prvi put upoznala toliko Kineza na nekoj polu-osobnoj razini - vodila duge razgovore i sudjelovala u dugim večerama u njihovim restoranima u Daru… Svi koje sam ja upoznala bili su prilično zanimljivi, otkačeni i duhoviti, na neki kinky komunističko-suhi način, a meni takvi ljudi pašu…

Nakon što sam ovdje provela mjesec dana, jedna od stvari koje mogu ustvrditi sa sigurnošću je da je Dar mjesto u koje svi dolaze probati ono drugo – Kinezi hoće ševiti bjelkinje, bijelci lokalne cure, lokalne cure lokalne gangstere, a lokalni gangsteri bijele cure i tako se krug razvrata i želje zatvara. Moj vozač Roy mi je, na primjer, neki dan dok smo po tko zna koji put sjedili zaglavljeni u prometu na putu kući, ozbiljnim glasom, ne skrećući pogled s ceste, rekao svojim mekim swahili naglaskom „I want to taste a white woman… do you have a friend for me boss lady?“ Ja sam se zagrcnula od smijeha, a on nije kužio što je to tako smiješno.

Uglavnom posao ide punom parom, hvala svima koji su mi zaželjeli sreću, it works! Budući da posao ide punom parom i vikendi su nam postali žešći. You know how it is: Što više i intenzivnije radite, to su vam potrebniji ekstremni načini opuštanja i zaboravljanja. I dok nekolicina ljudi koje znam u Londonu recimo, u četvrtak počne planirati droge za vikend, ja istražujem zemlju u kojem radim. Kad živite i radite u stranoj zemlji, cijelo vas vrijeme puca blagi adrenalin jer ste na nepoznatom mjestu i svi vam senzori moraju biti fully operational and running. Kad živite i radite u stranoj zemlji, svaki je vikend nova prilika da vidite nešto potpuno novo, tako da nema dosađivanja niti obijesti. To ne znači da dečki ponekad ne prošeću do klinje na uglu i ne kupe a little bit or rasta peace of mind…

Tako smo se, moj tim (Englez Joe i Čileanac-Amerikanac-Talijan Felipe) i konkurentski tim (Filipino- Kanađanka Ruby, Poljakinja Joanna i Britanac-Kanađanin Simon, jebemim, svi imaju dvostruka državljanstva) odlučili za odlazak na Zanzibar prošli vikend. Na Zanzibar iz Dara možete avionom, let traje oko dvadesetak minuta (ali za odlazak na aerodrom treba oko sat vremena), ili trajektom (dva sata iz glavne luke). Mi smo se odlučili za trajekt.

Sad kad razmišljam o tom vikendu, i tome kako sam zamišljala glavni grad Zanzibara Stone Town – kao užurbanu prljavu šarenu luku iz koje se granaju uske ulice oronulih i propalih otomanskih palača – vidim da je možda najlokalskija i najautentičnija bila baš plovidba, pristajanje u Stone Town i šetnja mračnim smrdljivim ulicama u potrazi za prenoćištem… Moj kolega Joe, koji je inače slabo motiviran za većinu stvari koje nam se događaju na svakodnevnoj razini, je signle-handedly istražio i izorganizirao cijeli taj put za nas. Saznao je otkud trajekt kreće, kupio nam karte i odlučio da ćemo prvu noć provesti u Stone Townu, a da će nas drugi dan taxi odvesti na sjevernu stranu otoka, u mjesto koje se zove Kendwa, gdje ćemo se samo izležavati na plaži i piti koktele. Ja sam na brzinu spakirala japanke, badić, kremu za sunčanje i nekoliko extra krpica, odradila sastanke koje sam morala obaviti i uputila se prema luci, gdje smo svi odjednom nekako spontano našli bez dogovaranja. Ukrcali smo se na potpuno novi trajekt i ja sam se osjećala pomalo posramljeno jer smo se cijelim putem do trajekta sprdali kako ćemo se najvjerojatnije naguravati na nekom izbušenom čamcu s 348 Afrikanaca itd itd. a ispostavilo se da bi našoj Jadroliniji dobro došao koji trajekt ove lokalne flote.

Trajekt je kasnio u polasku tako da smo se grilali na gornjoj palubi dobrih sat vremena prije nego što smo krenuli u 5 sati popodne. Premda je trajekt bio state-of-the-art tip prijevoza, klijentela je bila.. autentična, da ne kažem, stereotipna… Kad smo krenuli, shvatili smo da se na trajektu nalazi malo više ljudi nego što bi trebalo, pa su nas uskoro sa svih strana okružili lokalni putnici. Ja sam je u jednom trenutku našla stisnuta između Joanne i nekog tipa u bijeloj haljini koji je cijelo vrijeme čitao Kur'an, a Ruby je kao prava predstavnica druge generacije imigrantske obitelji u Kanadi, pokušavala nekom čičici koji ju je zgurao u ćošak objasniti ideju of personal space. Negdje na pola puta vidjeli smo jato delfina, i budući da je bio prekrasan sunčan dan, to je bio predivan prizor.

Stone Townu smo se počeli približavati oko 7. Sunce je taman bilo zašlo, ali nebo je još uvijek bilo purpurno pa nam se luka izdaleka činila drukčija, mistična. Kad smo ušli u luku, oduševljene je počelo opadati. Smrad je bio nepodnošljiv… Felipe je govorio na svom lazy engleskom „Does anybody smell the aroma of feces…?“ a ja sam mislila, yeah it sure does smell like shit… Još sam se više unervozila kad sam vidjela nepreglednu masu ljudi u pristaništu kako hodaju, trče i deru se u svim mogućim smjerovima, jer sam znala da će nam trebati dobrih sat vremena da samo siđemo s trajekta. Sparina je bila nepodnošljiva. Kosa nam je bila slijepljena od znoja i vjetra, lica su nam se sjajila od umora i vrućine. Duboko sam udahnula, čvrsto stegnula torbu u ruci i počela se probijati prema izlazu. Ispred mene je hodala super debela mama velike guzice koja je vukla 48 vrećica iz kojih se širio smrad nečeg svježe zaklanog. Mislila sam, dokle god on maršira ispred mene, I'm good, ali ne daj Bože da ona negdje zapne, nikad se neću provući oko njene guzice, a moglo bi me i to nešto smrdljivo iz njezinih vrećica ugristi ili ogrepsti… The fat mama je zastala u najkritičnijem trenutku, kad smo prelazili preko mostića koji je povezivao trajekt s pristaništem. Počela je odjednom gledati u svoje vrećice i derati se na swahiliju, izgubila je valjda jednu kokoš negdje na trajektu… Ja: Excuse me… Madam.. do you mind…? (a ona se dere u daljinu prema trajektu iz sveg glasa)… Onda je dotrčao neki mali mršavi security dečko koju ju je uspio nagovoriti da se barem pomakne s mostića… pitao se samo kako ju je ubijedio…

Nekako smo se progurali kroz svu tu gužvu, lupili su nam pečate u putovnice, u mraku nas je ispod drveta čekao dečko iz prenoćišta u kojem se trebali odsjesti i nakon što smo se skupili, polako smo krenuli prema tom prenoćištu kroz ulice i trgove krcate muškarcima koji su igrali back gammon i prodavali ribu.


Image Hosted by ImageShack.us
- 23:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

27.05.2007., nedjelja

Karibu Tanzania



Moj kolega Joe, dvadesettrogodišnji Britanac, je na nedjeljnoj misi u lokalnoj crkvi, a ja po prvi put otkako sam došla ovdje imam manje-više slobodnu nedjelju. Hmm… ne znam otkud bih počela…

U Dar es Salaam sam sletjela prije točno dva tjedna. Let je prošao prilično dobro, mislim da se polako približavam nekoj idealnoj kombinaciji sredstava za smirenje. nut Jedan sedativ za polijetanje (i naravno, lijep sunčan dan bez vjetra), pa onda prvi ručak ili obrok whatever (u međuvremenu gledati neku komediju), a onda dvije-tri bočice bijelog vina. Bila sam toliko opuštena da sam u jednom trenutku zaspala i probudila se sat i pol vremena kasnije otvorenih usta i obješene vilice. Letjela sam Swiss Airom iz Zuricha. Letjeli smo duž Pirinejskog poluotoka, preko Mediteranskog mora i istočnog dijela Sahare, preko Sudana i Kenije. Pogled na prijelaz Mediteranskog mora u Saharu iznad Benghazija u Libiji je nešto najspektakularnije što sam ikad vidjela. Ako se ikad nađete na istoj ruti, do pay attention to the map, stvarno je prekrasno.

Kad sam sišla s aviona, zapuhnuo me vreli vlažni vjetar. Vozač me odvezao do Sea Cliff Hotela u kojem smo odsjeli tu prvu noć, večerala sam s kolegom i odmah pošla u krevet, jer smo već sutra trebali krenuti za Dodomu, službeni glavni grad Tanzanije, koji se nalazi u samom zemljopisnom centru Tanzanije. Vožnja autom do Dodome traje 6 sati i mislim da je jedino što me spasilo od toga da nekog ne ubijem prekrasan krajolik i činjenica da je sve drukčije i novo…
Mountain tops in clouds, to ne vidim često u Zagrebu.
Image Hosted by ImageShack.us

Dodoma je skroz mali afrički gradić koji ima tu sreću da je zemljopisno središte Tanzanije, pa je Vlada izgradila fantastičnu cestu do tamo. Intervju s Predsjednikom smo čekali u jedinom hotelu gradu, gdje smo naletjeli na još jedan team! Prvo sam bila raspižđena, jer to znači da će nam projekt biti dvostruko teži jer su oni konkurencija, a zatim smo se upoznali i proveli cijelo popodne ispijajući lokalno pivo i čekajući taj intervju zajedno pa su nam postali ok.

Nakon intervjua s Predsjednikom vratili smo se u Dar i počeli the epic endevour called rješavanje smještaja, što zna biti prilično frustrirajući zadatak. Kako naći, u zemlji u kojoj se nalazite po prvi put u životu, kuću/hotel na oko tri mjeseca za dvoje troje ljudi koji su se tek upoznali i trebaju raditi zajedno u tom prostoru, smještaj koji će biti dovoljno udoban i prostran, imati sve što je potrebno za trenutno useljenje, uključujući i fast-speed Internet… Eh pa, treba puno snalažljivosti i malo sreće. Nakon 7 dana natezanja s hotelom u kojem smo odsjedali, naletjeli smo na kompleks stanova u boljem dijelu grada. Stanovi su potpuno opremljeni, with maximum security, privatnim bazenom, privatnom salom za biljar i teretanom. I eto, u petak sam se uselila ovdje… Mislim da će moje cure sad početi zadovoljno trljati ruke.

Image Hosted by ImageShack.us

Nažalost, i drugi je tim nanjušio isti smještaj, pa su u stanu s druge strane bazena. U petak smo svi izašli van, u lokalni r'n'b and hip-hop klub koji se zove Maisha, gdje smo prvo gledali neke moderne izseksualizirane verzije lokalnih plesova, a zatim sam uživala u gledanju lokalnih dečki i cura kako plešu skoro svi u istom ritmu, cijeli se plesni podij dizao i spuštao u istom ritmu. Mi se muzunge (bijelci) nikad ne možemo tako kretati…

Image Hosted by ImageShack.us

Oko 4 ujutro, krenuli smo pješice do našeg stana (jer su me dečki pokušavali ubijediti da je „just around the corner“). Odjednom se na nas sručila prava afrička kiša, jer ovdje još uvijek traje kišna sezona. Stajali smo nasred mračne ceste u središtu Dar es Salaama pijani i mokri do kože. Moja Kenzo haljina je otužno visjela na mom tijelu, a štikle sam izula i krenula bosa jer ionako više nisu imale nikakvu svrhu, osim što su me od njih boljele noge. I dok smo tako koračali do stana koji je trebao biti „just around the f****** corner“… vidjela sam farove of what seemed to be big Landrover kako nam se polako približavaju i usporavaju. Vozač je spustio prozor i pitao nas „Do you guys need a ride“. Oh well, since you're offering. Dovezao nas je točno pred ulaz u naš kompleks i ljubazno nam poželio laku noć. Zaputili smo se svatko prema svom stanu kad je netko iz grupe rekao, let's jump into the pool…
Koja ideja… skočili smo u bazen, i kupali se na kiši do pet ujutro. Kad su se svi pokupili na spavanje, ja sam nekako isplivala 15 dužina. Ne znam ni sama kako ni zašto, plivanje uopće nije moj sport.
Sutradan nisam mogla dokučiti da li me glava boli od plivanja, neispavanosti, tableta protiv malarije u kombinaciji s kontracepcijskim i bijelim vinom ili nečeg desetog.
So conclusion… Dar es Salaam je genijalno mjesto, ljudi su ljubazni, topli i otvoreni, provod je relativno jeftin, kolega mi je super, dragi će me posjetiti so… the adventure begins. Još uvijek se osjećam malo spaced out od svih mogućih doživljaja i intezivnog kretanja okoliko, ali sad kad smo se smjestili, sigurna sam da ćemo uhvatiti neku dobru rutinu i dobro uspoznati grad. Šaljite puno pozitivnih vibri da mi projekt uspije i da tako ovdje ostanem dovoljno dugo da me svi možete posjetiti! Pusa sestrama i tati i mami (koji nadam se ne čitaju moj blog).

P.S. Kolega se upravo vratio iz crkve... Kaže da je misa bila na engleskom, ali da je u crkvi bilo isključivo lokalno stanovništvo. Pjevali su pljeskali a svećenik je između ostalog uzvikivao "There will be a loooooooot of banging in this church of our Lord" wink Ah silly people, zar ne znaju da doslvni prijevodi mogu zvučati dvosmisleno...

P.P.S. Za Kanibala Lektora: Baobab!

Image Hosted by ImageShack.us
- 14:21 - Komentari (24) - Isprintaj - #

29.04.2007., nedjelja

Skype Love

Sve je u načinu na koji smo se dragi i ja upoznali bilo pomalo sudbinski. Ja sam slučajno uletjela u Dogwatch Tavern baš tu večer kad je on sletio na Antigu, a Australac kojeg je upoznao u Dogwatchu i s kojim je igrao biljar neprestano mu je skretao pažnju na mene govoreći kako se ne može koncentrirati na biljar dok ja igram za stolom pored njih (just an excuse for his lousy playing if you ask me). Na kraju večeri u kojoj smo se upoznali, postavili smo pitanje daljnje komunikacije… naime, on je imao svoj britanski mobitel i sim, ja svoj antiški (sms prolazio nije), ja sam imala telefon u vili s lokalnim brojem, on nije, ja sam imala Internet u vili, a on niti kompjutor niti Internet. Kad mi je nakon te prve večeri-noći provedene zajedno, nakon što je tek sletio na Antigu, umoran i jet-lagged rekao da će mi sutra pokucati na vrata tijekom dana, ja sam pomislila „Yeah… sure, right..“

Ali…pokucao je. I ta smo se dva tjedna viđali na old-fashioned način. On bi meni, ili ja njemu, pokucali na vrata, ili bismo se dogovorili unaprijed gdje ćemo se i kad naći. No phones, no Internet, bez čekanja smsova ili mailova. Kad smo bili zajedno, bili smo zajedno, kad nismo, nije bilo onih nervoznih pitanja „Pa dobro, gdje je taj sms/mail/telefonski poziv?
Onda je on, par dana prije mene, odletio s Antigue, i veza nam se promijenila od technology-free u technology-dependant vezu. A ja stvarno mrzim veze na daljinu… zato što sam ih imala nekoliko i zato što sam postala stručnjak u tome zašto takve veze NE MOGU funkcionirati. Veza na daljinu može biti samo prolazna faza veze između dvoje ljudi kojima je krajnji cilj biti zajedno, u istom mjestu, i koji znaju kad će se to otprilike i kako dogoditi. Veza na daljinu na neodređeno je izgubljen slučaj. Ako netko ima drukčije iskustvo, by all means, tell us the secret.

S druge strane, mislim da ne poznajem niti jedan jedini par koji nije morao u nekom trenutku, na neki način, biti odvojen i ljude koji nisu, barem na neko vrijeme ovisili o skypu, msn-u, telefonu i Internetu in general kako bi održali kontakt u ljubavnoj vezi. S pokojom sam prijateljicom čak znala analizirati skype chatove i pokušavati dokučiti karakter muškarca kroz način na koji piše poruke, koristi emoticone, dokučiti koliko je zainteresiran kroz to koliko se često javlja i na koji način etc etc. To može biti prilično zanimljivo, dok i sami ne spadnete na takvu vrstu veze, a onda zna biti i frustrirajuće… Ali, ja se uvijek trudim sve s čim se moram nositi na neko dulje vrijeme shvatiti kao learning experience, pa evo što sam dosad naučila, o skypeu, sebi i njemu, te načinu na koji ljudi komuniciraju preko interneta in general.

1. Žene su i dalje verbalni tipovi, pišemo lijepe duge rečenice koje bi donekle trebale oponašati „normalnu“ komunikaciju, dok muškarci smatraju da su dizajneri messengera vrlo inteligentni ljudi koji su uspjeli kroz emoticone slikovno prikazati 20 stanja i emocija koje su oni u stanju osjetiti. Tako umjesto „What you have just said put a big smile on my face, and I would love to kiss you right now“ dobijete emoticon koji se smije i emoticon koji šalje pusu.

2. Moj dragi je već vrlo dugo, unfortunately, član online gaming zajednice, što znači da a) ima preko 70 kontakata na messengeru od kojih mu se u svakom trenutku javlja barem 5 i b) da je razvio brzinu chatanja i niz dodatnih signala i simbola koji bi trebali simulirati „pravu“ komunikaciju… npr.
>< (dvije obrnute zagrade) znači otprilike „dunno“ i zamjenjuje pokret slijeganja ramenima, to koristi u situacijama kad ne zna što bi odgovorio na neki chat line
* (zvjezdica) ide nakon što zbog brzine nešto krivo otipkate, a to nešto može proizvesti zbunjujući ili komičan efekt, a ne onaj koji želite. Npr. I love you moans umjesto I love your moans, sljedeća linija će biti samo your*.
vrlo česte kratice:
brb – be right back
ty – thank you
rofl – rolling on the floor laughing

3. Dosta muškaraca zapravo više voli ovu vrstu komunikacije, jer su i inače za vrijeme dugih telefonskih razgovora nemirni, i zato što smatraju da telefon služi kratkom i preciznom prenošenju podataka (a ne dugim ispovijestima i razmjenjivanjima nježnosti rolleyes). Ovakva vrsta komunikacije im omogućava da istovremeno rade i neke druge stvari, protegnu noge, jedu, surfaju na internetu itd itd.

So my conclusion is… da je skype nužno zlo. Ništa ne može zamijeniti prisustvo druge osobe u prostoriji, svakodnevno, ili barem vrlo često, zajedničko provođenje vremena. Ako je to nemoguće ostvariti, iz bilo kojeg razloga, jedina adekvatna zamjena je telefon, ili telefonski poziv kroz bilo koji medij (mobitel, skype), a tek onda dolaze scattered, random, toneless chat poruke. Ali eto, pristajem na rizik krivih interpretacija, nedorečenih i neizrečenih stvari koje se tako lako izgube u tom beskrajnom prostoru koji zovemo cyber space. Pristajem, jer ću možda, akobogda, u ne tako dalekoj budućnosti, kad budem poznavala svaku poru na njegovom licu i svaku nijansu tona glasa, poželjeti otvoriti sve naše sadašnje chatove i prisjetiti se kako je bilo dok je sve među nama bilo novo, neizvjesno, zanimljivo i uzbudljivo.

- 19:21 - Komentari (15) - Isprintaj - #

18.04.2007., srijeda

Happiness writes white...

Prošlo je već nekoliko dana otkako sam se vratila iz Newcastlea gdje sam provela dva divna tjedna sa svojim novim dragim i njegovom obitelji. U tih sam nekoliko dana nekoliko puta započela pisati novi post i shvatila da mi je zadovoljstvo i sreću teško opisati, jer u njima nema opsesivnih analiza, nadahnjujuće ljutnje ili zabavnog sarkazma - happiness writes white.

Naravno, kod mene uvijek postoji jedna poluzdrava doza straha od „letenja“ koja uvijek začini svako iskustvo, a i Englezi su duhoviti, zabavni ljudi, pa evo nekoliko crtica koje su obilježile posjet Newcastlu.

Let je prošao sasvim ok, jer je bio kraći nego što je to najavljeno, jer sam znala da me na aerodromu čeka on, jer smo se gore u oblacima treskali samo nekih minutu dvije i jer sam probala novu tehniku odvlačenja misli koja se sastojala od slušanja mp3-a i čitanja sve i jednog članka u In-flight časopisu.
Dočekao me na Heathrowu i na brzinu smo se odvezli do Park Inn hotela na aerodromu (topla preporuka svima koji ikad budu morali noćiti na Heathrowu, odlične cijene i fantastične sobe). Negdje oko 1 ujutro smo shvatili da je management hotela vrlo lukava skupina ljudi. Soba je bila prostrana, prekrasno uređena i nova, kupaonica ogromna i sva u mramoru, a cijena – samo 60 funti! However, odnekud je cijelo vrijeme dopirao miris hrane, na stolu je ležao vaučer za besplatnu bocu vina - ako naručimo hranu - i budući da smo do ponoći bili ogladnjeli, naručili smo hrane za još 60 funti. Dakle, snizili su cijenu sobe na minimum, i sve osmislili na takav način da vas primame da potrošite još gomilu love na room service. Skužili smo da smo nasjeli, ali bili smo sretni što smo zajedno i što je hrana tako ukusna, i vino tako pitko, pa nas je bolio đon.

Ujutro smo se vrlo polako zaputili prema Newcastleu. Ja mrzim duge vožnje autom (ova je sa stankama trajala oko 5 sati). Kad smo se već približili Newcastleu, guzica i noge su mi bile ukočene, kosa mlitava, koža sivkasta od 5 kubičnih mililitara or whatever kisika koji smo zajedno dijelili u autu tih 5 sati i bila sam slightly nadrkana jer sam takva trebala upoznati njegovog tatu (mama i brat me nisu brinuli jer sam ih već upoznala na Antigui). On mi je putem nekoliko puta ponovio da je kuća koju je nedavno naslijedio od ujaka i koju je intenzivno preuređivao prije mog dolaska još uvijek pomalo nedovršena i da on „eto baš ne zna kako će se meni to svidjeti…“ Ja sam ga pitala jel ima tuš i krevet. On je rekao da ima. Ja sam rekla „It'll do my love“.

Onda smo se dovezli pred tu kuću. Otvorio je vrata i istog mi je trena kosa pobijelila od građevinske prašine. Spustila sam kovčege…na koje se spustio tanki sloj te iste prašine. Great.

On kaže: Don't pay any attention to the porch and living room, they need to be finished and properly cleaned.
Ja mislim: Ma stvaaaarno?
On kaže: Let's go upstairs so you can see the bedroom…
Ja stojim u svom crnom kaputu prekrivenom prašinom i svakakvim letećim mucicama i mislim: Možda je barem upstairs očišćen i pripremljen za moj dolazak… A onda uđem u spavaću sobu koja ima jedan novi ormar u kutu, debeli bijeli vuneni tepih na podu i nekakve madrace i dijelove čvrsto zapakirane u foliju i naslonjene na zid. Hm. Prošećem se do kupaone, velike nove kupaone s velikom kutnom kadom….prekrivenom vrlo debelim slojem prašine i boje za zidove (hmhm), a iz pozadine dopire njegov glas: We are meeting Mom and brother in the local pub in a couple of hours…
Kosa mi se lagano počne dizati na glavi, okrenem se i pogledam ga, a on pita polu-preplašenim glasom: Are you now sorry you came…?
A ja kažem: No, I am not sorry, we are together and that's the only thing that matters… I što je najbolje, stvarno to i mislim.
Zasučem rukave i počnem ribati kadu, a on izvuče neki stari alat i počne sklapati krevet. Needless to say da smo sve završili na vrijeme i za 2 sata bili u pubu. To je valjda ljubav.

Dva dana kasnije, u 11 ujutro, vozili smo se prema mjestu koje se zove Morpeth na vjenčanje njegovog ujaka. U 11 ujutro, na 15 stupnjeva i hladnom sjevernom vjetru, ja sam na sebi imala preskupo plaćenu večernju haljinu bez rukava ili naramenica, štikle i crne samostojeće (ali barem sa se osjećala glamurozno i sexy… i nervozno, jer moram upoznati everybody and their mother). Doručak nisam pojela, kavu nisam popila, jer sam se fenirala, šminkala i pakirala torbu za overnight stay u hotelu u kojem će biti vjenčanje. Dovezli smo se pred prekrasan old-fashioned looking hotel u Morpethu, izletili van jer smo već pomalo kasnili i u brzom trku preko travnjaka ja sam vezivala mašnu-type thing oko sebe, a on je vezao kravatu. Kao u Četiri vjenčanja i sprovod. Brzo smo utrčali u neko predvorje gdje su svi već bili okupljeni… sve te engleske dame s onim polu-šeširima-polu-rajfovima-polu-cvijećem na glavi i bunch of odd-looking cousins. Moj dragi je bio baš divan, krenuo me odmah svima redom predstavljati, who cares što mlada treba svake sekunde sići niz stepenice.
Svi su bili izrazito ljubazni i topli prema meni:
Od mlade mama: Oh beauuuutiful dress, iiiisn't it?
Baka od dragog: Yes, she is gooooorgeous, isn't she?
A ja: Oh thank you much, so lovely to be here…. (i ne mogu vjerovati da mi to izlazi iz usta…)

Odnekud se stvorio šampanjac i ja sam iskapila čašu samo tako, na prazan želudac. Sama ceremonija vjenčanja je bila skromna and in very good taste. Bilo nas je oko tridesetak, ugodna glazba u pozadini, oni su izmijenili zavjete (by the way, ujak i njegova darling su bili u vezi 20 godina prije nego što su se vjenčali taj dan) i onda smo se svi izašli van slikati… i piti još šampanjca u tom engleskom countryside.
Image Hosted by ImageShack.us

Popodne je proteklo u jedenju i pijenju. Sjedili smo za okruglim stolovima, s imenima ugraviranim na papirićima pored svakog tanjura. Nakon što su kumovi održali duhovite govore (opet kao u Četiri vjenčanja i sprovod), popili smo još malo šampanjca, a onda je krenula hrana… sorbet od limuna serviran u dinji da očistimo nepce, salata od rakova as a starter pa roast beef with yorkshire pudding, veggies and roast potatos. Sve smo to obilno zalijevali finim vinima, ja barem jesam, a moj dragi i njegov brat su otišli po pivo… jer što je Englez bez pive? Osoba bez nacionalnog identiteta.

Predvečer smo dragi i ja, kao i većina drugih gostiju, otišli u svoju sobu da se nakratko osvježimo (čitaj: pripremimo za drugu rundu uljudnog pijančevanja). Nakon toga spustili smo se u drugu salu… prilično mračnu, s osvijetljenom pozornicom na kojoj je neki tip radio obrade Franka Sinatre i inih drugih sličnih pjevača i pjevačica. Opet nas je čekao švedski stol i šampanjac. Jedan od ujaka mog dragog, uncle John, mali ćelavi mršavi srednjoškolski profesor s Cambridgea, koji ima četiri odrasla sina i vrlo ružnu ženu i koji je gay, već je bio dobrano pijan. Presvukao se u uske Diesel traperice i majicu i stavio sjajni lanac oko vrata, te se penjao na sve slobodne stolice u sali i vrtio bokovima i radio imaginarne pokrete nabijanja… Većina nas je vrištala od smijeha, barem oni koji ga neće morati često susretati, dok su njegovi sinovi, grčevito držeći svoje boce piva, sjedili u kutu namrgođenih, posramljenih lica i vjerojatno mislili: „Oh not again…“
U jednom me trenutku odvukao na podij i otplesali smo svoju hetero Croatian- gay English version of „I did it my way…“.

Na trenutke su mi u glavi iskakale slike iskomadanog pečenog odojka na spojenim stolovima prekrivenim bijelim stolnjacima, bačve pune domaćeg vina, tamburaški bend koji svira „U mog strica osam kobasica…“ i neki neugodni debeli rođak koji je toliko pijan da mora skinuti hlače pred svima… Zatvorila sam oči i pomislila „Daj Bože da se udam ovdje u Engleskoj“. Cijeli taj dan i svi ti ljudi su mi ostali u jako ugodnom sjećanju.

Jedan me dan dragi odveo u Durham. Ovo je Durham Cathedral…

Image Hosted by ImageShack.us

A drugi dan u Alnwyck Castle, dvorac Lorda od Northumberlanda (poznatiji kao lokacija snimanja Harrya Pottera) gdje sam se opet naslušala zanimljivih razgovora:
Sin (oko 6 godina): Mom, is Harry Potter still living here?
Mama: Darling I told you Harry Potter is not real, he is a fictive character from a book, and you know what a fictive character is, don't you?
Sin: Yes Mom, does that mean he died here?
Mama: Nooo… he is a ficive character, fictive means….

I tako dalje. Dvorac je zaista prekrasan, a navodno su takvi i vrtovi oko dvorca. Vrtove smo odlučili posjetiti u rano ljeto.

Image Hosted by ImageShack.us

Ostatak sam vremena u Newcastleu provela radeći jednostavne svakodnevne stvari – pub, večere s članovima obitelji, čišćenje kuće itd. i uživala sam u svakom trenutku. Let natrag je bio zaista smooth and bump-free pa mi se dlanovi nisu skoro nikako znojili. Sad sam ja ovdje, on je tamo… ja bih isto htjela biti tamo, a firma me opet šalje negdje dalje. Hvata me onaj drugi strah od letenja... i stalno se pitam šta ćemo i kako ćemo dalje… Eto, držite nam fige da se što prije nađemo u istoj zemlji, istoj ulici i istoj kući, i da u njoj i ostanemo zajedno.


- 17:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.03.2007., utorak

"Opustite se na vašem letu..."

To all of you out there who are nervous about flying, evo taktika i manevara izbjegavanja napada tjeskobe i panike u avionu, courtesy of my psychologist, sedatives i vlastite unutarnje borbe misli… te dokaza da prevladavanje fobije traje i traje…

Kad sam 22.01. sletjela na Antigu, izašla sam iz aviona u svojoj crnoj zimskoj Puma jakni, zapuhnuo me topli tropski vjetar i hodajući od aviona kroz imigracijsku provjeru do prostora za istovar prtljage, pobjednički sam se cerila. Mislila sam: Eto, doletjela sam na Karibe (kao da sam sama vlastitim krilima prevalila tu udaljenost!), pobijedila sam, manje-više, svoj strah od letenja, ili barem nisam dozvolila da me zauvijek prikuje za tlo…


Antigu sam napustila 13.03. British Airways letom BA564483 u 21.20.

Image Hosted by ImageShack.us

Dvadeset minuta prije ukrcaja, maznula sam pola Diapazema (letenje bez sedativa je nešto na čemu ću još dugo dugo raditi). Panic attack je zapravo čudna stvar, jer kao što ime govori, to jest napad, i to neočekivani napad, I might add, koji cijelo vrijeme nastojite izbjeći, ali za koji morate biti spremni kad vam se odjednom prišulja s leđa… Vrlo je tanka linija između ne-razmišljanja o onome što vas toliko plaši i pokušaja pripreme na panične, uznemirujuće misli koje vrebaju iz najzakučastijih dijelova svijesti i podsvijesti. S te me tanke linije vrlo lako može skrenuti i najmanji detalj koji uhvatim okom ili uhom, a koji se ne uklapa u moju ideju idealnog ukrcaja, polijetanja, letenja i slijetanja. Kod ukrcaja na Antigui, to je bio nesmotreni komentar nesmotrenog Engleza koji je stajao iza mene dok smo se stepenicama penjali u avion. Gledao je u krila i motore aviona i govorio svojoj suputnici:
"Makes one wonder how something as small and as thin as this pair of wings can carry such a huuuuuge plane and all of us in it…."
Istog mi je trena puls skočio na 220:
"Nooo… they are not thin and small, they are exactly as they should be (you ignorant moron…)" Niš' mi nije, niš' mi nije… smiri se, smiri se, gle koliko ljudi, i puno djece i beba, pogledaj lica stjuardesa, gle kako su mirne, smješkaju se, da da znaju oni svi šta rade…

Htjela sam se okrenuti i početi trčati u suprotnom smjeru. E da, i njega tresnuti u prolazu, ili mu reći da se sjedalo koje je njemu dodijeljeno nalazi na ispušnoj strani motora. Blesan, nek' aerodinamiku aviona proučava u slobodno vrijeme…

Moja mi je psihologinja objasnila da trebam dobro proučiti kako funkcionira avion, da me ne bi plašili zvukovi i pokreti, zatim sve o testiranjima aviona prije nego što ih se proda avio-tvrtkama, o provjerama osiguravajućih tvrtki koje strogo prate age and performance aviona, o obrazovanju koje piloti i stjuardese dobivaju te o provjerama kojima se podvrgavaju svakih nekoliko mjeseci. Sve te podatke koje prikupim trebam koristiti u svrhu smirivanja kad osjetim da nadolazi napad panike.
Nadalje, moja osobna taktika je prikupljanje iskustava ljudi koji puno lete i još uvijek su…živi! Prijatelji koji su prošli teške turbulencije, prisilna slijetanja i tzv. corkscrew ili screwdriver slijetanja u kojima se avion naglo obrušava u kružnim pokretima pri slijetanju (very common in Iraq and Afghanistan), podijelili su sa mnom svoja iskustva. Sve mi to pomaže da samu sebe uvjerim kako avionska industrija ništa ne prepušta slučaju, te kako usprkos turbulencijama i inim manjim problemima, velika većina uvijek sretno sleti i sve bude ok.

Ako svoj mozak zamislim kao computer, onda u slučajevima panike izazvane strahom od letenja, pola mog sustava panično izbacuje milijun nekoherentnih podataka na ekran, programi se sami otvaraju, stvaraju ili brišu, a druga polovica pokušava te podatke sistematizirati i vratiti ih natrag u njihove prvotne fajlove. Fizičke manifestacije: potpuno rastopljena twix čokoladica u vrelim znojnim dlanovima, grč u želucu, vrlo ubrzani puls, zgrčeno bolno tijelo.

Ključ je u zaboravljanju, for as long as you can, gdje se nalazite, u ne-osluškivanju svakog zvuka (a ima ih bogami mnogo) u razmišljanju o lijepim stvarima i ljudima prema kojima putujete. Za mene je to bila moja Škotlanđanka Nikky, s kojom sam prije točno godinu dana živjela i radila u Sofiji, i s kojom sam prošla kroz strašno iskustvo of aborted landing u Varni na Crnom moru. Nikky već šest mjeseci živi i radi u Londonu i budući da sam morala prenoćiti u Londonu prije leta za Zagreb, dogovorile smo se za dinner and drinks in London. Druga lijepa misao koja mi već danima daje dodatna krila je slika mog dragog pored mene u krevetu u rana karipska svitanja…O roditeljima i prijateljima nisam još htjela razmišljati, njih sam čuvala za let do Zagreba.

Let je bio dug, vrlo dug, vrlo dugih 7 sati. Na ekranu ispred sebe sam svako malo provjeravala kartu i uvijek se iznova čudila da je prošlo samo 15 minuta od zadnje provjere… Kroz glavu su mi prolazile sve moguće teorije vremena, relativnosti, vremenskih rupa, statistike letova etc etc. Iscrpljujuće… 2 sata prije slijetanja uletjeli smo vrlo turbulentno područje. Beeeeeeep.

Sletjela sam potpuno premorena, ali sretna… što sam sletjela. Pakistanac me oderao za dobrih 90 funti za prijevoz od Gatwicka do mog hotela na Heathrowu. Zaspala sam kao top, a onda se predvečer dugo guštala u kadi, napirlitala i sjela na underground da se nađem s dragom Nikky. Odvela me u restoran koje se zove Le Tour De La Pont, jele smo morske plodove, pile bijelo vino i uživale u magnificent view of Tower Bridge. Stvarno volim London, mogla bih tamo živjeti.

Image Hosted by ImageShack.us

Sutradan sam se probudila potpuno spaced out. Boca vina noć prije, neispavanost, promjena klime i vremenske zone učinili su svoje. Wake up call s recepcije se nekako uklopio u štogod sam sanjala u tome trenutku pa je vjerojatno prošlo dobrih par minuta prije nego što sam podigla slušalicu. A onda, polagano bolno buđenje… "Gdje sam…? S kim sam? Koliko je sati? Zašto mi netko pušta glazbu na telefon?" I sva ina filozofska pitanja koja vam prolaze glavom kad ne znate gdje ste se probudili…

Otišla sam na Heathrow gdje su mi pregledali sve and my asshole… i sjela na Croatiu Airlines. Nakon dva mjeseca bez hrvatskog: «Poštovani putnici…blah blah», ta monotona pozdravna poruka uvijek izazove osjećaj da sam blizu doma. Uzela sam Jutarnji i počela listati: «Broj žena koje su ubili njihovi nevjenčani partneri popeo se na so and so. Uhitili Zagorca, platio milijun dolara da se brani sa slobode». Ah, same old same old. A onda… turbulencije… jer, kako je kapetan Strugar kasnije objasnio, u proljeće se miješaju tople i hladne struje zraka. Počela sam se grčiti i teško disati, na plavim ekranima iznad naših glava polako se vukla rečenica «Opustite se na vašem letu, Relax on your flight». Jebi ga, ne mogu, još uvijek ne mogu.



- 18:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #

10.03.2007., subota

Posljednji dani

Na svakom projektu u jednom trenutku imam onaj filmski "freeze moment" kad skužim da sam postala lokalka, ili barem polu-lokalka. To se obično dogodi nakon drugog Smirnoff Icea u nekom lokalnom polumračnom biljar baru: dok pričam s konobarom ili vlasnikom kafića, kojem tad već znam više od imena, iz zvučnika trešti neki oblik glazbe koja mi se sviđa, prepoznajem više od pola ljudi u baru, jer smo već igrali biljar, ili popili piće zajedno, svi mirisi i zvukovi su familiar, a ja više nisam outside that circle. Tom trenutku prethodi mnogo istraživanja i stresa, mnogo loših barova, restorana, ulica i iskustava, dosadnih ili napasnih ljudi. Taj trenutak znači da sam, nesvjesno i nizom pukih slučajeva, pronašla svoj omiljeni restoran, plažu, vozača taxija, supermarket, stazu za šetnju, lokalne prijatelje itd itd. Taj trenutak znači da sam se prilagodila.

Prije točno dva tjedna svog sam nervoznog dramatičnog kolegu natjerala da uđe sa mnom u Dogwatch Tavern, mali bar-tavernu, i odigra partiju biljara. On je pristao iz čiste samilosti jer me je 6 tjedana koje smo proveli radeći zajedno gledao kako sama ispijam čaše i čaše Jacob's Creeck Chardonnaya na našoj terasi i usput gnojim o tome kako su Karibi čista varka i kako se nikom živom ovdje nikad ništa uzbudljivo ne može dogoditi. Tu sam večer bila odmorna, dobro raspoložena, preplanula i nosila sam svoju novu bijelu Caribbean haljinu. Ah, a winning combination. Prišao mi je manager Dogwatcha, 29-godišnji Darius s Dominice kojeg sam upoznala nekoliko dana prije i pitao želim li s njim igrati biljar. „Freeze moment“ mi se dogodio dok smo igrali biljar, pričali i šalili se. Pogledala sam oko sebe, and everything seemed familiar. Nakon što smo završili partiju, osvrnula sam se i shvatila da je kolega nestao. Budući da znam da je nedavno prestao pušiti i da zbog toga pati od kronične nervoze i uznemirenosti, nisam se previše uzrujavala. Pokupila sam svoj Smirnoff Ice i odšetala se do šanka, sjela na barsku stolicu i zainteresirano promatrala ljude oko sebe. Za točno 30 sekundi prišao mi je mladi Englez i rekao, Hello, are you alone…

Odmah me upoznao s mamom i bratom koji su stajali pored njega, rekao da je na Antigu došao prije nekoliko sati (to vam je prilagođavanje na engleski način, prvo nađi mjesto gdje toče pivo, a onda sve ostalo) i počeli smo čavrljati o svemu i svačemu, ja nacvrcana od sunca i votke, on sretan što ga je mama počastila dvotjednim odmorom na Karibima usred misreable engleske zime. Igrali smo biljar do kasno u noć, a onda sam nas ja odvezla u mom japanskom autu, prešućujući naravno da nemam vozačku, do najbliže plaže. Tu bi večer najljepše bilo završiti ponoćnim (ili u našem slučaju, kasnonoćnim) kupanjem, ali budući da je kupanje na Karibima noću zabranjeno jer morski psi prilaze jako blizu obali, a ja nikad nisam toliko pijana da se ne bojim morskih pasa, sjedili smo na plaži i gledali mjesec i zvijezde (još otrcanije znam) i odjednom su mi Karibi postali… super.

Protekla dva tjedna su bila, uh, exhilarating. Jedan sam ih dan odvela na Halfmoon Bay plažu, na kojoj smo otkrili lokve ljekovitog blata koje se sastojalo od gline, soli i algi. Dobro, izgledali smo kao zombiji, ali zato nam je koža poslije bila svilenkasta. U Zagrebu za to platim masne pare, a učinak nikad nije isti.

Image Hosted by ImageShack.us

Jučer sam na Jolly plaži po prvi put u životu išla na jet ski. I screamed my head off. Jurili smo velikom brzinom po cijelom zaljevu i preskakali valove. Ja sam se grčevito držala za svog Engleza, a on se smijao 'ko lud.

Image Hosted by ImageShack.us

Svaku smo večer jeli u drugom restoranu, a hrana je ovdje orgazmična. Pepercorn odrezak od tune na grilu, jastog sa žara, red snapper sa žara (pomagaj translatorice), argetinski odresci with jacket potatos, mahi mahi with fruit salsa, chicken in creole sauce, pa deserti, pa vina… Mmmmm.

Otkrili smo i jedan bar koji mi je cijelo vrijeme bio pod nosom, ali u koji nažalost nikad nisam ušla, ili rather, u koji nikad nisam zakoračila, jer je u potpunosti na otvorenom. Konobarice su dvije američke Playboy bunnies: velike sise, platinaste plave kose, uzak struk i uski bokovi, super uske traperice, tangice proviruju, kurvanjske štikle itd itd. Svakoj novoj mušteriji priđu vrlo blizu i kažu Hello… (pa jebački pogled) what can I get you, what would you like…. (pa drugi jebački pogled), a usamljeni brodovlasnici koji se tamo opijaju noć za noć svršavaju iz svojih usahlih bogatih mošnji… One of the regulars je sijedi proćelavi suhonjavi preplanuli Englez koji već nakon prve pive počne vrtjeti bokovima i cupkati i okretati se i pjevušiti Aha, aha, aha, yeah yeah yeah, a nakon druge se počne trljati o stolice svih žena u baru. Ludnica. Ja sam vrištala od smijeha. Glazba koju puštaju je fenomenalna. Otkrila sam novi album Nelly Furtado, Loose. Taj Timbaland ima odličan utjecaj na nju, koja transformacija. Eto dokaza da pravi muškarac može izvući prave stvari iz žene. „Promiscuous Girl“ će me zauvijek podsjećati na starog Engleza koji se trlja o stolicu jedne uštogljene Amerikanke, platinastu plavušu velikih sisa i uskih bokova kako na šanku pleše u stilu Coyote Girls i miris Hugo Boss aftershavea na Paul Smith košulji mog dragog.



Dragog sam teška srca ispratila prije nekoliko sati, a sutra se i sama počinjem lagano pakirati. Idem se sad slatko naspavati. Svima doma velika pusa, jedva čekam da vas vidim.

- 00:43 - Komentari (18) - Isprintaj - #

21.02.2007., srijeda

From A to B by Sea, ili, Kako smo jahali valove do Barbude


Upravo gledam neku brainless emisiju na jednom od američkih entertainment programa. Glavna vijest u svijetu show-biza ovih dana je Britney Spears i njena obrijana glava. Voditeljica programa kaže da je ona očito prolupala i da se jučer avionom iz Miamija (coach, not first-class!) prevezla do Rehab klinike Erica Claptona na – Antigu! My oh my… A ja se žalim da mi je dosadno i da se ovdje ništa ne događa, tko zna, možda je i Oprah ovih dana u susjedstvu.

Naše se pustolovine na Antigui & Barbudi nastavljaju. Kolega i ja smo odlučili otići na Barbudu prošli vikend, zato što ne znamo koliko ćemo dugo ostati ovdje i zato što smo Antigu pročešljali uzduž i poprijeko. Barbuda je udaljena oko 45 kilometara od Antigue i najbrži i najlakši način da se prevali ta udaljenost je devedesetominutna vožnja na Barbuda Expressu, malom brodiću istoimene tvrtke.
Otkako sam došla na Antigu, na spavanje idem najkasnije u pola 11, a dižem se svako jutro (bez budilice) oko pola 8. Sad će svima koji me dobro znaju ispasti vilica… Ali prije nego se zlice back home počnu smijati, objasnit ću zašto. Antigua je, kao i većina karipskih zemalja, jako blizu ekvatoru, što znači da sunce zalazi već u 6 sati popodne. U početku mi je to bilo čudno, da je ljeto, a da su dani tako kratki, ali vrlo sam se brzo ufurala u taj prirodni ritam, pa mi se u ovu nedjelju nije bilo teško ustati u pola 7 kako bih mogla obilno doručkovati prije polaska broda u 8 iz Jolly luke.
Ja sam si taj put zamišljala kao one ugodne mirne vožnjice trajektima od naših gradova na obali do otoka. Budući da sam dijete Panonske nizine, kontinentalka srcem i dušom, svaki oblik ljuljanja, treskanja i propadanja u zraku i vodi u meni izaziva nervozu i osjećaj fizičke mučnine.

Ukrcali smo se na brodić i čim smo krenuli shvatili smo da se na brodu, osim nas dvoje, nalaze još samo jedan hunky preplanuli prosijedi Poljak i njegova Lolita-looking kći. Budući da smo taj put platili bolnih 120 US, kolega i ja smo se pogledali i prokomentirali: Damn right it's only 4 of us! Pa nismo valjda platili 120 bucks da se tiskamo s gomilom ljudi. Za 15 minuta brodić je stao u St. Johnu i pokupio dvadesetak lokalaca koji su išli na Barbudu da provedu dan sa svojim rođacima. So much for exclusivity.

Otisnuli smo se na Karipsko more koje dijeli Antigu od Barbude i tad su počele moje muke. Stajala sam pored skippera i njegove pomoćnice. On je izgledao kao aging sailor koji je jednom davno imao po djevojku u svakoj luci, a ona je bila Amerikanka od kojih pedesetak godina koja je izgledala kao da ju je more godinama lupalo od stijene, sunce istovremeno pržilo, a komarci bockali po gležnjevima i u ruci je držala veliku termosicu punu vruće kave. Valovi su bili ogromni i naš se brodić dizao spuštao dizao spuštao, pa ljuljao lijevo desno, pa preskakivao valove. Ja sam se grčevito držala za … nešto, ni ne sjećam se više, buljila u valove u iščekivanju novih udaraca i poniranja i vodila polu-histerični razgovor sama sa sobom: Niš' mi nije, niš' mi nije…joj, šta sam ono doručkovala… tost, jaja, juice, kava, niš' mi nijeeeeeee (veliki val). Onda čujem skippera kako govori s australskim naglaskom, Yeah, another 27 miles. A ja mislim: Ma kakvih „miles“, koliko je to u kilometrima, minutama, sekundama?! Ni u jednom trenutku nisam skrenula pogled, niti promijenila položaj tijela jer bi posljedice bile katastrofalne.

Kad smo konačno došli na Barbudu, dočekao nas je ljubazni gospodin s kombijem i rekao da će nas četvero (kolegu, mene i Poljake) odvesti do Utočišta za ptice u laguni. Odvezao nas je do neke manje luke i kad se zaustavio rekao je: Ok, now you will get on another boat to go to the bird sanctuary… (O neeee)
Srećom, dočekao nas omanji otvoreni motorni čamac koji nas je velikom brzinom prevezao preko mirne lagune, što je bilo zaista zanimljivo i filmski. Zaustavili smo se na mjestu na kojem su se parile velike i lijepe „frigate birds“ (pomozite ako znate naziv na hrvatskom). Muškarci ženke vabe velikim crvenim napuhanim voljama. Onaj koji ima najveću volju, prvi dobije ženku. Nakon što ju oplodi i ženka snese jaje, on ostaje i čuva jaje i ptiće, a ona ide u potragu za hranom. Ove su ptice rodno i spolno osviještene. Osjećala sam se kao sporedni lik u emisiji na Animal Planetu.
Image Hosted by ImageShack.us
Nakon što smo uslikali te ptice 158 puta, uputili smo se natrag prema kopnu. Dočekao nas je isti tip koji nas je i dovezao i rekao da nas vodi da pogledamo pećinu na Atlantskoj strani otoka. Najviše mi se svidjelo to što je Barbuda tako nedostupna i nepraktična za gradnju, da je sva ta priroda ležala prilično netaknuta. Plaža kojom smo se vozili bila je stvarno spektakularna, kao i pogled s vrha pećine.
Image Hosted by ImageShack.us
Nakon što smo se spustili s tog brdašca, dobrano smo ogladnili, pa smo s nestrpljenjem iščekivali daljnji razvoj događaja. Vodič nam je rekao da nas vozi na plažu na kojoj se možemo kupati dok nam catering ne donese naše grilane jastoge… Mamma mia, sline mi cure kad se samo sjetim… Kupali smo se na potpuno pustoj plaži, jeli izvrsnog slasnog jastoga, a onda se oko 4 počeli vraćati prema našem brodiću.
Image Hosted by ImageShack.us
Vodiča sam prisilila da mi tu nedjelju na otoku koji ima jedva 8 tisuća stanovnika nađe ljekarnu da mogu kupiti tablete protiv mučnine na putovanju. On je nazvao neku svoju susjedu i do polaska sam imala nekoliko tableta u džepu, a nekoliko u želucu. Kemija je učinila svoje pa sam već nakon prvih nekoliko minuta zaspala. Kad sam se probudila, lice mi je bilo prekriveno solju od vode koja je navodno cijelo vrijeme prskala po nama putnicima, ali već smo bili u Jolly luci pa nije bilo niti bitno.

U svakom slučaju, ako se ikad zaletite na Antigu, preporučam i posjet Barbudi, 120 US well spent.

- 02:52 - Komentari (8) - Isprintaj - #

15.02.2007., četvrtak

Moj V-dan


Kolega s kojim dijelim nedaće i blagodati ove karipske zemljice je Španjolac, porijeklom Kubanac. Zove se Fernando i ima između 40 i 50 godina (ne želi mi reći koliko točno, previše je tašt) i ogromno iskustvo u putovanjima. Prošlo je ljetom s majkom, koja je prema njegovim riječima prava Bree van den Kamp (za one koji ne gledaju Kućanice, this comparison will be lost) i velika katolkinja, posjetio Međugorje. Majka je tamo ostala punih 7 dana, a on je za to vrijeme pročešljao južni dio Bosne i Hrvatske. Kad je opisivao svoje dogodovštine rekao je da je primijetio da smo mi Hrvati veliki nacionalisti; šahovnice i zastave posvuda, te ljudi koji su mu se neprestano obraćali samo na hrvatskom, bez obzira što je i rukama i nogama pokušavao objasniti da ne govori hrvatski. Ja sam se/nas odmah počela braniti, da si je on to umislio, da svaka zemlja za vrijeme turističke sezone prodaje suvenirčiće s nacionalnim obilježjima, da neki ljudi misle da ako ponove nešto na svom jeziku glasnije i sporije, da će ih stranac ipak razumjeti itd. itd.

Onda sjednem pred kompjuter i pogledam komentare na prošli blog. Na početku ću ovog posta pojasniti nešto što sam možda trebala pojasniti već u prvom postu. Dakle, volim engleski jezik i služim se engleskim jezikom u tolikoj mjeri da je pola svega u mojoj glavi samo i isključivo na engleskom. Jednako toliko volim i hrvatski, jer mi je materinji jezik. Nekim se ljudima to sviđa i mogu se poistovjetiti s tim „problemom“, nekima se to ne sviđa iz raznoraznih razloga. Kao što je dobronamjerni Viggo napisao u svom komentaru, blog pišem ja, a čitatelji ga mogu čitati, ili otvoriti bilo koji od 239.803 blogova na hrvatskoj domeni. Naravno, svi pozdravi, poruke, čestitke, preporuke i konstruktivne, dobro argumentirane kritike su i dalje dobrodošle!

O čarima i mukama prevođenja te svim pitanjima vezanim uz jezični identitet morate čitati našu jednu i jedinu translatoricu na translator.blog.hr.

Dakle, Valentinovo… šta ste radili na Valentinovo? Kad sam u ovo doba godine u Zagrebu, strašno mi idu na živce sva ta srca i crvena boja, i moje prijateljice, one koje imaju dečke, kad mi kažu da su cijeli dan provele mazeći se sa svojim dečkima (I mean really?!) ili u grad dođu s novom crvenom Salvatore Feragamo torbom i kažu: „Ah, iznenadio me“. (Ma nemoj…)

Valentinova sam se sjetila u 10 ujutro, dok smo u maloj luci Shoal Point čekali vrlo mali trajekt da nas preveze na privatni otok kojim upravlja Rosewood grupa hotela, takozvani Jumby Beach Island. Pored nas je sjedila Amerikanka s teksaškim naglaskom i dvoje simpatične djece i u ruci je držala veliku crvenu bombonjeru u obliku srca. It suddenly hit me, pa danas je Valentinovo. Možda danas upoznam Jamesa Bonda … ja ću se šetati po toj ekskluzivnoj plaži bosa, sa štiklama u rukama, a on će izaći iz mora i tako…

Na trajektu su nas pitali kako se zovemo i tko nas je pozvao na otok i morali smo se upisati u njihovu Big Black Book. Imali smo intervju s direktorom tog hotela-resorta, vrlo simpatičnim Meksikancem. On i Fernando su odmah raspalili pričati španjolski Hola! Que tal? Mucho gusto, Paco, Pepe, Tiyo, a ja sam se smješkala i zaštićena sunčanim naočalama škicala okolno područje. Žmarci su me prolazili od same pomisli da ću, čim završi intervju, skočiti u ocean i izvaliti se na zamamne ležaljke prekrivene famoznim, beloved bež jumbo ručnicima.

I stvarno, čim smo završili s intervjuom, izuli smo se krenuli u šetnju i istraživanje. Ali, Jamesa Bonda nigdje, ni da mi život ovisi o tome hoće ili on izroniti iz mora.

Image Hosted by ImageShack.us


Ali zato ovdje nije nedostajao, potpuno sam uživala u samoći, čak nisam niti čula kolegu kad mi se prišuljao iz leđa. Mogu reći samo - Gracias Fernando!

Image Hosted by ImageShack.us

U povratku prema trajektiću naletjeli smo na trgovinu kupaćim kostimima, i to kojim kupaćim kostimima! Ja sam odmah utrčala unutra, a i Fernando je iskoristio priliku da uđe u klimatiziranu prostoriju. Skoro sam, u naletu blesavosti i munjenosti, potrošila 150 dolara na novi badić. Opila me vlastita iluzija o mogućnosti susreta s Jamesom Bondom na plaži. Fernando me spasio u zadnji tren. Dotrčao je do mene, otrgnuo mi badić iz ruke i rekao: "K… we are leaving, now!" Ja sam se sva zbunila i spetljala, počela se natezati s njim oko tog badića, dok mi je ljubazna prodavačica, koja je naravno pretpostavila da smo mi je on suprug, šaptala u uho. „Leave it now, come later, I can tell you how to trick him, I have a lot of experience…“

Kasnije, kad mi se glava ohladila od cijelog tog iskustva, kolega i ja smo umirali od smijeha.
Za kraj, 007 nisam našla, vjerojatno su ga spriječili važni špijunski poslovi, ali izronit će on već negdje…

Image Hosted by ImageShack.us

- 20:56 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Karta Antigue